Dr. Karčić: Muslimani Balkana nisu imali svijest o povezanosti svojih sudbina Istaknuto

01 Avg 2015

Profesor Fikret Karčić je stava da se na izmaku 20. vijeka muslimanima Balkana ponovila historija.

Sve muslimanske grupe Balkana u postosmanlijskom periodu bile su lojalne balkanskim nacionalnim državama u okvirima kojih su egzistirale. I pored svega toga, “drugi” su ih tretirali na isti način kao i njihove pretke stotinu godina ranije. Zaprepašćenost takvim postupkom kod muslimana Balkana bila je jednaka zaprepašćenosti pred razmjerama nasilja kojemu su bili izloženi. Očigledno, njihova sudbina nije bila određena time šta oni sami misle o sebi već šta “drugi” misle o njima.

Profesore Karčiću, kada čitamo knjige na temu progona i iseljavanja muslimana, a što se može vidjeti i u Vašoj knjizi „Muslimani Balkana – istočno pitanje u XX vijeku“, uočljivo je da bez obzira gdje se to i kada dešava, oni uvijek postavljaju ista pitanja: ništa nismo skrivili, zašto nam ovo rade, šta nam ovo rade? Kako to da im se stoljećima ponavlja isto, a oni su uvijek jednako – ponovljeno iznenađeni?

To je, vjerovatno, zato što se nije uzela pouka iz historije. Kada se pogleda islamski koncept historije, recimo tekst Kur'ana, onda možemo naći da je glavni razlog proučavanja povijesti da se uzme pouka iz prošlih događaja, odnosno – ibret, da se događaji stave u neku perspektivu. Ono što se desilo muslimanima Balkana možemo označiti kao parcijalizaciju svijesti. Prvo je došlo do parcijalizacije, podjele teritorija Balkana, a zatim do parcijalizacije svijesti. Ako pogledamo karte Balkana iz polovine 19. vijeka, onda vidimo da je to jedna cjelina poznata kao Osmanska Evropa. Nakon 1878., a pogotovo nakon Balkanskih ratova 1912., 1913., teritorij Balkana je pocijepan u veliki broj malih država. Tada u engleski i druge svjetske jezike ulazi termin balkanizirati – u smislu da se jedna cjelina podijeli u veliki broj međusobno suprotstavljenih dijelova. Balkanizacija je bila proces koji nije samo podijelio teritorije nego i svijest muslimana Balkana, što znači da je svaka muslimanska zajednica posmatrala svoju sudbinu kao izolovanu, ne povezujući je sa sudbinom ostalih muslimanskih zajednica. Oni koji su se nalazili u BiH nakon Austro-Ugarske okupacije su izbjegli sudbinu muslimana u ostalim balkanskim državama, jer je Austro-Ugarska očuvala teritorijalni integritet BiH. Vrlo brzo nakon okupacije Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarska je uspostavila svoju muslimansku politiku koja je išla za očuvanjem stanovništva. To se nije dogodilo u drugim državama Balkana.

Koji je najsličniji primjer iz historije ove parcijalizacije svijesti i teritorija?

U prošlosti se to u 15. vijeku desilo u muslimanskoj Španiji, Andalusu, kada je ona bila podijeljena na veliki broj malih državica koji su ulazili u saveze sa kršćanskim država, borile se jedna protiv druge, vjerujući da će na taj način izbjeći svoju sudbinu. Međutim, sudbinu je bilo nemoguće izbjeći: muslimani su protjerani iz Španije.

Šta je prethodilo odluci ili da kažemo naređenju o iseljavanju muslimana iz nekih gradova u Srbiji do kojeg dolazi nakon 1862. godine?

U prvoj polovini 19. vijeka Srbija je imala status kneževine i bila je vazalna država u odnosu na Osmansku carevinu. Istovremeno srpsko vodstvo je radilo na tome da unutrašnju autonomiju, koju je imalo prema osmanskim dokumentima, pretvori u samostalnu državu. Jedno od ključnih pitanja u kneževini je bilo pitanje dvojnosti pravnog sistema ili kako bismo danas rekli – pravni pluralizam. Naime, prema unutrašnjem uređenju kneževine Srbije, srpske vlasti su bile nadležne za srpske podanike, odnosno građane, a osmanske vlasti su bile nadležne za osmanske podanike, odnosno građane. Vrlo često se u praksi, pogotovo od polovine 19. vijeka, pojavljuju problemi u funkcionisanju tog sistema. Problemi su se pojavljivali u svakodnevnom životu, pogotovo ako bi dolazilo do sporova u kojima se na jednoj strani nalazio srpski, a na drugoj osmanski podanik, jer se postavljalo pitanje koji su sudovi, odnosno organi nadležni za rješavanje takvih sporova. Osmanska država je imala iskustvo sa takvom situacijom, na primjer u Egiptu i rješavala ga je putem takozvanih mješovitih sudova. Ako bi se u Egiptu desio spor između osmanskog i stranog državljanina, nadležni su bili mješoviti sudovi. Osmanska država je tako nešto ponudila srpskoj strani koja je to odbila. Dovoljno je bilo da se desi samo jedan incident, kakav se desio 15. juna 1862. godine na Čukur česmi u Beogradu, da se situacija zakomplicira. Radilo se o banalnoj situaciji, odnosno pitanju ko ima prednost prilikom točenja vode: je li to osmanski ili srpski podanik? Došlo je do incidenta. Intervenisala je osmanska policija i srpska žandarmerija, izazvani su sukobi većih razmjera. Muslimansko stanovništvo je moralo da se povuče iz varoši u Beogradu, komandant osmanskog garnizona je naredio bombardovanje varoši, intervenisali su konzuli, kao predstavnici današnje međunarodne zajednice i nakon svega je sazvana konferencija u ljetovalištu Kanlidža, na azijskoj strani Bosfora, koja je trebala da riješi problem dvojnosti pravnog sistema i sukoba koji mogu da se pojavljaju. Terminologija konferencije je pod „varoši“ podrazumijevala civilna naselja u Beogradu u kojima su, između ostalih, živjeli muslimani u muslimanske četri mahale, a ono što se naziva „grad“ je bila beogradska tvrđava u kojoj se nalazio osmanski garnizon. U završnom dokumentu ove konferencije koji se naziva Protokol konferencije u Kanlidži, postoje tri člana koja se odnose na srpsko-osmanske odnose, pogotovo na sudbinu muslimanskog stanovništva. Konferencija je donijela šest mjera koje je trebalo preduzeti. Konferencija je zauzela stav da izmiješanost Srba i muslimana na istom prostoru generira probleme i da je potrebno da se to stanovništvo razdvoji. To je bila prva i polazna odluka. U osnovi to je bila pogrešna odluka koja se kasnije ponavljala u historiji različitih etničkih grupa, odnosno muslimana na Balkanu. Francuski predstavnici su odmah na konferenciji ukazali da nije problem što dvije grupe, muslimani i Srbi, žive na istom prostoru, već je problem prava koje se primjenjuje. Konferencija je, na žalost, uključujući osmansku stranu, zauzela stav da treba rastaviti te dvije etničke, odnosno vjerske grupe. Kao drugo, konferencija je donijela odluku da se muslimanska imovina u beogradskoj varoši prenese na srpsku vladu, uz obeštećenje. Treća odluka konferencije je bila da će se poštovati muslimanski objekti i mezarja na područjima u Beogradu koje muslimani budu napustili. Odmah treba napomenuti da su svi ti objekti kasnije sistematski uništeni. Četvrta odluka se odnosila na naknadu štete za muslimansku imovinu, oštećenu u neredima nakon incidenta na Čukur česmi. Peta odluka se odnosila na iseljenje muslimanskog stanovništva koje je živjelo izvan tvrđava u Srbiji. Radilo se o prisustvu muslimana u šest mjesta u Srbiji. To su bili: Beograd, Kladovo, Smederevo, Šabac, Užice i Soko. U tim mjestima su postojale tvrđave i muslimansko stanovništvo. Ovo iseljenje koje je bilo prinudno za muslimane u Srbiji je izvršeno nakon dolaska povjerenika iz Stambola. Šesta odluka se odnosila na pravo putovanja muslimana po unutrašnjosti Srbije radi obavljanja poslova, uz obavezu da se pridržavaju srpskih zakona. Konferencija je donijela odluku da je muslimanima potrebno određeno vrijeme da prodaju svoju imovinu i riješe druga imovinska pitanja, tako da je Protokol konferencije garantovao muslimanima pravo da putuju po unutrašnjosti kneževine, ali da se pridržavaju srpskih zakona.

Da li je mjera iseljavanja muslimanskog stanovništva iz Srbije bila obavezujuća?

Ova mjera je bila prinudna, obavezujuća za muslimansko stanovništvo. Osmanska vlast je prihvatila takvu mjeru i naredila svojim organima na teritoriji kneževine da je izvrše.

Zašto je osmanska vlast naredila iseljavanje svojih podanika?

Bilo je moguće još jedno rješenje, da muslimansko stanovništvo ostane u Srbiji, ali pod jurisdikcijom srpskih organa vlasti. Međutim, osmanska strana nije vjerovalo pravednosti tih organa. Jedan od svjedoka iz tog vremena, Rešad bej Beograđanin u svojoj „Historiji čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji“ piše da je dotadašnji učinak srpskih sudova bio takav da – kako on kaže – „makar radi čuda nijednom ne presudiše u korist muslimana“. Osmanska država je u drugoj polovini 19. vijeka davala prednost hidžretu, znači seobi, u odnosu na ostanak muslimana pod nemuslimanskom vlašću, jer je sumnjala da će te vlasti biti pravedne prema muslimanima. Zbog toga se opredijelila za iseljenje. U formalnom smislu iseljenje muslimana iz Srbije je bilo naređenje izvršenja Protokola u Kanlidži, ali i izvršenje naređenja osmanskog suverena. Poslije toga su uslijedile rijeke izbjeglica, muhadžira. Ovi hidžreti, seobe, nisu bili karakteristični samo za Srbiju, odnosno Balkan. Takve procese možemo da pratimo i na Kavkazu. Kemal Karpat je posebno istraživao seobe muslimana sa Kavkaza, iz Dobrudže u Rumuniji i tako dalje. Druga polovina 19. vijeka je bila period seoba muslimanskog stanovništva iz različitih dijelova Osmanske carevine i svo to stanovništvo se slijevalo prema onome što će kasnije postati Republika Turska.

Kako se odvijalo samo iseljavanje?

Nije baš sve teklo u skladu sa međunarodnim propisima. Konferencija u Kanlidži je završena 4. septembra 1862. godine, već 25. avgusta, znači prije kraja konferencije, muslimanske mahale u Užicu su bile zapaljene. Nije se čekalo da se vidi koje mjere i odluke će donijeti Konferencija u Kanlidži, već su odmah preduzete mjere da se u unutrašnjosti Srbije muslimani prinude na iseljenje. Došlo je do vrlo zategnutih muslimansko-srpskih odnosa u Užicu, na primjer. Zapaljene su mahale, grad – ne, osmanski vojnici su bili u gradu. Krivica je bačena na muslimane. Kasnije se ustanovilo da su neki ljudi to uradili u organizaciji srpske vlasti. Organizovano je iseljavanje muslimana iz Užica kojih je tada u ovom gradu živjelo više od 3 hiljade.

Nasilje do kog je došlo prilikom iseljavanja muslimana iz Užica opisali su i neki srpski autori. Recimo prota Mateja Nenadović u svojim memoarima vrlo slikovito govori o paljevinama, ubistvima, rušenjima...

Imamo vrlo detaljne opise i u djelu - svjedočenju jednog pekara iz Užica Miladina T. Radovića, koji je tada bio desetogodišnji dječak, kako je on vidio to - kako kaže - iseljavanje Turaka iz Užica. Postoje i svjedočenja tadašnjih savremenika kako su na ulicama osmanskih gradova u Rumeliji susretali te muhadžire koji su stizali u vrlo bijednom stanju. Tada je nastala i pjesma „Oj Užice, mali Carigrade“.

Da li su muslimani tokom ovog procesa osiromašeni?

Jesu, jer su imovinu prodavali po minimalnim cijenama. Svi su znali da oni moraju prodati svoju imovinu, tako da su je prodavali po cijeni koju su mogli dobiti.

Gdje odlaze muslimani iz Srbije?

Kolone muhadžira su se uputile prema Drini, tako da je najveći dio prešao u Bosnu i Hercegovinu, tadašnji vilajet Bosnu. Formirana su nova naselja muhadžira u dolini rijeke Save. Osmanska vlast je imala takvu politiku da muhadžire iz kneževine Srbije naseli u pograničnu oblast, znači prema Austro-Ugarskoj, želeći na taj način da na taj način ojača granicu prema toj državi. Jedan dio muhadžira iz Beograda je otišao Dunavom na preostale osmanske teritorije u Rumeliji, jedan dio je otišao prema tadašnjem vilajetu Kosovo i tako dalje.

Da li je tada dogovorena i novčana suma koju je Srbija trebala platiti Osmanskoj carevini u kontekstu iseljavanja muslimana?

To će biti kasnije dogovarano. Naime, ovo što se desilo u Kanlidži 1862. godine ponovit će se nešto kasnije u sličnom obliku nakon osmansko-ruskog rata 1876-1878 kada se teritorija kneževine Srbije proširila, zatim nakon Balkanskih ratova, tako da se sudbina muslimanskog stanovništva stalno rješavala na različitim međunarodnim konferencijama. Ono što možemo spomenuti kao pozitivno je da se nakon 1876. i pogotovo nakon Balkanskih ratova više ne govori o obaveznom iseljavanju muslimana sa teritorije Srbije nego o njihovom ostanku i garantovanju njihovih građanskih i političkih prava.

Nakon iseljavanja turskih utvrda – garnizona 1867., od 15 džamija u Beogradu je ostala samo jedna, što je bio dio kampanje brisanja islamske arhitekture pod izgovorom „evropeizacije“. Da li su brisani i pisani dokumenti koji bi svjedočili o nekadašnjoj prisutnosti muslimana na ovim prostorima?

Autor takozvanog turskog plana Beograda je po svemu sudeći bio Rešad bej Beograđanin, inače, vrlo interesantna ličnost, obrazovan čovjek, musliman, Bošnjak. On je ostavio svjedočenje o događajima u Srbiji od Prvog ustanka, pa dalje. I sam je kasnije napustio Beograd. Njegovi savremenici su ga poznavali kao svestranog čovjeka, koji je bio na strani tanzimata – tadašnjih reformi u Osmanskom carstvu. Rešad bej Beograđanin je napisao „Historiju čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji“ iz tri dijela. Prvi dio je objavljen u Beogradu u prevodu na srpskom jeziku, međutim, druga dva dijela nisu objavljena. Zanimljivo bi bilo naći, posebno, ovaj treći dio koji govori o iseljavanju iz Beograda, jer je to svjedočenje iz prve ruke. On je vjerovatno bio autor tog turskog plana Beograda na kom se vide lokacije pojedinih vjerskih objekata. Kasnije su ovi objekti sistematski uništeni u okviru „modernizacije i evropeizacije“ Beograda. Smatralo se da prijestonica Srbije treba ličiti na evropske gradove, sa širokim ulicama, bulevarima, tako da je sve orijentalno, islamsko, bilo uništeno.

Poslije masovnih iseljavanja muslimana i paralalnog procesa formiranja nacionalnih država na Balkanu, muslimani čak i u državama gdje su bili većinsko stanovništvo, postaju manjine, čime se mijenja i njihov pravni status. Da li je u pozadini postojao neki plan da dođe do ovakve situacije?

Taj širi plan je u historiji poznat kao takozvano Istočno pitanje koje je paradigma rješavanja osmanskog prisustva u Evropi pod čim se podrazumijevalo prisustvo Osmanske države, a muslimani su smatrani kao nasljednici Osmanske države. Na Balkanu je to bila sudbina muslimana: da su konstantno tretirani kao dio Osmanske države. To znači da je eliminisanje osmanskog prisustva na Balkanu bilo jednako potisikivanju muslimana u malu Aziju. Istočno pitanje se pojavilo u literaturi na zapadnim jezicima kao paradigma kojom se označavalo potiskivanje Osmanske države iz Evrope, a kasnije se vezalo i za potiskivanje muslimanskog stanovništva iz Evrope i odnosilo se na podjelu muslimanskih teritorija od strane evropskih, kolonijalnih država. Smatralo se da je Istočno pitanje završeno Prvim svjetskim ratom, odnosno Ugovorom u Lozani 1923.g. Međutim, ja sam postavio tezu po kojoj je mentalitet istočnog pitanja proširen i nastavio je da živi i nakon te godine. Tokom agresije na BiH 1992.-1995., neki od učesnika, koji su bili antimuslimanski, odnosno u ovom slučaju antibošnjački, su se ponašali po konceptima i koristeći terminologiju Istočnog pitanja. Moguće je i da i nakon što se jedan proces u historiji završi, mentalitet tog procesa preživi. Američki demograf Justin McCarthy koji se bavio pitanjem stanovništva Osmanske države, kaže da je - u vrijeme kada počinje Grčka revolucija protiv Osmanske države 1820-tih godina i talas antiosmanske borbe - 60 posto stanovništva regije Balkana bilo muslimansko stanovništvo. Znači na potezu Jadransko more – Crno more, sa Dunavom kao granicom na sjeveru, 60 posto stanovnika su bili muslimani. Sto godina kasnije nakon ugovora u Lozani kojim se etablirala moderna Turska, imamo broj muslimana koji je spao na 15 posto na cijelom Balkanu. To su veliki demografski gubitci.

U kojim balkanskim državama su postojale velike koncentracije muslimanskog stanovništva prije ove promjene demografske slike?

Velika koncentracija muslimanskog stanovništva se nalazila u Albaniji, Bugarskoj, Rumuniji i tako dalje. Važno je istaći da su muslimani na Balkanu pretrpjeli strahovite demografske gubitke. Justin Mc Carhty je utvrdio da je nakon Prvog i Drugog balkanskog rata, zatim Prvog svjetskog rata, ukupni gubitak muslimanskog stanovništva osmanske Evrope bio 27 posto. To recimo poredi sa gubitcima Francuske u Prvom svjetskom ratu, kada su Francuzi izgubili jedan posto stanovništva. Sada zamislite, kako izgleda kada je izgubljeno 27 posto stanovništva. To stanovništvo je izgubljeno putem stradanja, preseljenja, izgnanstava i tako dalje. Važno je napomenuti da je u tom periodu izgubljen veliki dio muslimanske elite, jer je među muhadžirima bio veliki broj visokoobrazovanih ljudi, svjetovno i vjerski obrazovanih ljudi, tako da su muslimani Balkana tokom ovih događaja izgubili svoju elitu. Zamislite koliko vremena treba da se ponovo izgradi vjerska i svjetovna elita.

Kakva pouka se može izvući iz svega rečenog?

Jedna pouka koju bi mogli da izvučemo je da velike multietničke države kao što je bila Osmanska carevina, Austro-Ugarska monarhija ili SFRJ daju optimalan okvir za razvoj muslimana, svako cijepanje ili stvaranje jednonacionalnih država je protivno interesima muslimana. Druga pouka bi bila da muslimani trebaju znati da formiraju saveze, koalicije, sa demokratskim snagama koje poštuju prava manjina, u svakoj državi u kojoj se nalaze. Gledano sa sigurnosnog aspekta, Muslimanima na Balkanu je postalo jasno da sami sebi ne mogu garantovati sigurnost, zato se pokušavaju dobiti garancije unutar koncepta građanstva u multietničkim državama ili od strane vojnih saveza kao što je NATO.

Šta je karakteristika savremenih istraživanja o statusu muslimana Balkana?

Karakteristično je da su najveći doprinos istraživanjima tradicija i savremene situacije muslimana Balkana dali nemuslimanski autori ili muslimanski autori koji pišu na zapadnim jezicima. Interesantno je da taj doprinos nije došao od balkanskih muslimana. Uočljivo je da su muslimanski autori sa Balkana uglavnom pisali o svojim zemljama i svom narodu, nijedan nije imao širu perspektivu. To je situacija koja postoji do 1990-tih godina, kada, pogotovo sa raspadom Jugoslavije i nakon genocida nad Bošnjacima imamo literaturu koja se u povećanom obimu bavi pojedinim balkanskim zemljama, a onda se to situira u balkansku perspektivu. Od autora koji su se bavili ovim pitanjem treba istaći Justina McCarthyja, koji se bavio stanovništvom Osmanske države, i na osnovu svojih historiografskih istraživanja nam pokazao šta se desilo sa stanovništvom Osmanske Evrope. Posebno bih podvukao značaj tih demografskih istraživanja. Što se tiče drugih autora, pomenuo bih Kemala Karpata, autora porijeklom iz Dobrudže u Rumuniji gdje i danas živi mala muslimanska manjina, koji je emigrirao u Tursku, a zatim iz Turske u SAD, što znači da je i sam doživio sudbinu muhadžira. Kako kaže, tek kada je došao u SAD, mogao je sve te stvari staviti u odgovarajuću perspektivu. Karpat se bavio pitanjem hidžreta, seoba, redefinisanja identiteta u Osmanskoj državi, pravima muslimana Balkana. Sljedeći autor kog bih pomenuo je Michael Sels koji je rodbinskim linijama vezan za područje Balkana, a bavio se vjerom, historijom i genocidom u BiH. Posebno je pokušao odgovoriti kako je izvršena motivacija i opravdavanje genocida nad Bošnjacima u BiH. Od institucija bih izdvojio zadužbinu Carnegie iz SAD koja je 1912., nakon vijesti o velikim zločinima koji su se desili na Balkanu poslala svoju komisiju na Balkan da istraži navode o zločinima. Oni koji su radili za ovu zadužbinu su ostavili vrlo vrijedno svjedočenje o onome što se dešavalo. Interesantno je, da je kada je počeo rat u BiH 1992., ova zadužbina ponovo izdala svoj Izvještaj iz 1912., da pokaže aktuelnost tog izvještaja. Napomenut ću i da je Lav Trocki koji je 1912., bio dopisnik ruskih novina iz Srbije, putovao je na Kosovo i u Makedoniju i sa lica mjesta izvještavao kakva je situacija bila u tim krajevima. I upravo kombinacija svjedočenja, izvještaja, studija, istraživanja nam omogućava da događaje u pojedinim balkanskim zemljama stavimo u regionalnu perspektivu.

S obzirom na vremenski kontinuitet iseljavanja i progona muslimana Balkana, te s druge strane smanjenje teritorije na kojoj obitavaju, da li se i bosanskohercegovački muslimani nalaze u pretposljednjoj fazi svog obitavanja na ovoj teritoriji?

Ako posmatramo geografske karte Bosanskog pašaluka, a kasnije Bosanskog vilajeta, pa BiH, ono što uočavamo je konstantno sužavanje teritorije. To je činjenica. Drugo, možemo pratiti povećanje iseljavanja iz BiH nakon Austro-Ugarske okupacije, koje je jedno vrijeme stagniralo, a zatim se ponovo povećalo nakon rata u BiH 1992., kada je nastala „nova“ dijaspora. U vrijeme Austro-Ugarske smo mogli pratiti iseljavanje Bošnjaka prema Turskoj, nakon 1992., imamo iseljavanje prema zapadu i po prvi put nastanak dijaspore u zapadnoj hemisferi. Dakle, imamo dva procesa koji očigledno teku: to je sužavanje teritorije i smanjenje stanovništva. Vrlo je teško reći jesmo li mi u nekoj pretposljednjoj ili posljednjoj fazi opstanka na ovim prostorima. To se može reći tek kada se cijeli proces završi, a nismo u takvoj poziciji. S druge strane možemo reći šta se može uraditi da se takav trend zaustavi. Ako išta možemo da izvučemo kao pouku iz historije, to je da muslimani imaju najbolje uslove unutar multietničkih država. Francuski autor Xavier Bougarel nedavno je objavio knjigu „Preživjeti carstva“ koja govori o bosanskim muslimanima. Cijela borba bosanskih muslimana – kako piše – bila je kako da prežive carstva u kojima su se nalazili: Osmansko, Austro-Ugarsko, pa jugoslovensko carstvo, ako tako možemo da kažemo. Koje je novo carstvo u koje bi mogli da se uključimo? To je Evropska unija. Mislim da bi strateški bilo važno da uđemo u sastav takve jedne multietničke tvorevine, jer bi se relativiziralo pitanje teritorije, a drugo je sigurnosna garancija, odnosno garancija NATO-a, što se svodi na euro-atlantske integracije.


Izvor: BNN.BA

Ocijeni
(4 glasova)

RTV IZ-e "BIR" je institucija koja se bavi proizvodnjom radijskog i televizijskog programa.

Žiro račun:

RTV IZ BIR d.o.o.

141 001 000 529 1515

BBI d.d. Sarajevo